14. Gorkhi Terelj: Ovca na više načina
Iako nismo videli bas mnogo zivih ovca, u poredjenju sa konjima, jakovima, i dobrim starim kravama, pa cak i ponekom kozom, bogami smo ih se nagledali pripremljene za razlicite potrebe ljudi. Kad kazem nagledali uglavnom to i mislim, jer da smo ih jeli i nismo nesto.
Kamp u Gorkom Tereljzu nudi velike kolicine mongolske hrane, i toga, za razliku od “zapadnjacke” nikada ne manjka. Tako smo se prvog dana odlucili hrabro da probamo prve dve supe sa menija, a zatim nesto sto lici na kinesku hranu i nesto sto lici na torteline. Treba li reci da je sve sadzalo ovcetinu, cuvenu mongolstinu. Supa jedna sa rezancima i ovcetinom, druga za grizom i ovcetinom. Obe podjednako degutantne. Ja, kao dobri stari 1/4 jevrejin, sam morao da pojedem makar pola od onoga sto sam platio, sto se pokazalo kao vrhunski potez koji mi je doneo zeleni pojas u mazohizmu. Knedlicke punjene, jelte, ovcetinom (buuz) je imao Uros, i takodje se nije proveo, iako je to jos na nesto i licilo. Kinezi sa ovcetinom su bili posebna prica, jer mi je izricito obecano da ce tu biti krava a ne ovca, ali medjutim. Ne bi Mongol Mongol bio da mi ne uvali tu i tamo nesto ovcetine. Sve u svemu, sto se Mongolske hrane tice, imate ovcetinu (kuvanu, pecenu, przenu, pohovanu, seckanu, pohovanu, zivu, oparenu, dimljenu, flambiranu (?!)), pa veliko nista, pa onda jos poneki specijalitet, od kojih treba navesti pre svega airag, mlecni proizvod pravljen od konjskog fermentisanog mleka, koji za divno cudo je prilicno pitak i ima ukus kefira.
Ako mislite da se tu zavrsava upotreba nevidljive ovce u Mongolskom narodu, varate se, grdno. Ono u cemu smo spavali se zove jurta. To je portabilni okrugli sator koji moze biti raznih velicina, ali nas je bio oko 10-tak kvadratnih metara, sa tri kreveta. Napravljen je od drvenog skeleta koji moze brzo da se rasklopi, a oklop cini naravno koza od ovce. Moze ponekad i neka druga koza, ali uglavnom je ovcija. Karakteristicno za jurte je da prilicno smrde na tu kozu i umeju biti dosta tople ako je napolju toplo. Kitnjasta ulazna vrata su dovoljno niska da smo lupili glavnu na ista barem 5 puta svako. Na podu, odmah ispod betonske ploce, se dici dobri stari linoleum u bojama javorovog parketa. Tu je i rupa na sredini krova koja sluzi da izadje dim od smederevca, a udje pokoja radoznala muva koju ce preka ruka Uroseva na efikasan nacin zgnjeciti u roku od milisekunde. Na kraju, vrh krova ovog interesantnog satora je ucvrscen za dno na prilicno savremen nacin: uz pomoc kanapa koji je vezan za krov, a na cije dno je pricvrscen veliki kamen.
Ovca je vazan proizvod u Mongoliji, nije ni cudo sto ga nismo videli uzivo. Verovatno zivi samo u nekom velikom skladistu gde ga Mongoli, u stilu prikazanom u filmu Urga Nikite Mihalkova, brutalno zakolju golim rukama. Vazan zakljucak glasi: Ako ste ovca, Mongolija definitivno nije za vas.
Irkutsk, 30 Juli 2008.
1 Comment so far
Leave a reply



haha :) secam se slicnih utiska sa ovcom iz kirgizije i zapadne kine, tj. medju ujgurima… specijaliteti od ovcjeg loja, a posebno potresno je bilo kada se u centru jedne savrsene lepinje, kupljene u svrhu izbegavanja ovce na sve nacine, nasla pozamasna kolichina mesa ove zivotinje… nakon dva meseca puta po kirgiziji i kini, kada smo presli granicu sa mongolijom, u pogranicnom mestu dzamn uud, u jednom malom, dronjavom restoranu, dobila sam — GOVEDJU supu i pilav… taj ukus je bio toliko poznat i drag, da sam pomislila “evo me kod kuce” :D od tada pa nadalje, mongolska hrana mi je bila kao srpska :)) posto ste vi dosli u mongoliju odozgo, eto, i vas utisak je obrnut :D uostalom, meni je buuz bio fenomenalan, a airag — nesto sasvim nepodnosljivo :)))